Malo o ljubavi

Malo o ljubavi

Čitav svoj život težimo priznanju. Još od malih nogu uče nas kako je za uspjeh potrebno puno raditi, odricati se, biti uporan. Sve kako bismo zadobili priznanje okoline, uvažavanje, našli svoje malo mjesto pod suncem, po mogućnosti što bliže vrhu. Tamo negdje iznad oblaka, jer je od tamo pogled za mrvicu ljepši.

E pa sad, ovo što ću vam reći moglo bi vam doći kao hladan tuš na netom osunčanu kožu. Uvažavanje i priznavanje od drugih vam nije potrebno. Pogotovo ako želite živjeti sretan život. Potrebno vam je samo da volite ono što radite i da volite ono što jeste. Kad to učinite, bit će vam mnogo lakše zavoljeti svijet oko sebe. Toliko je jednostavno. Ono što nije jednostavno je otpor na koji ćete pritom naići. Pokušat će vas ukalupiti, obratiti za “svoju stvar”, uvjeriti vas kako je život težak, prepun bola, a jedini način kako umanjiti tu agoniju jest prikloniti se onome što većina radi. Ako većina glasa za stranku na vlasti i vi morate tako. Ako većina štedi za crne dane, to svakako učinite i vi. Ako vam djeca uče tri jezika, vi ih upišite i na četvrti. Da se razliku od vršnjaka, barem po nečemu.

Kad smo već kod djece (pritom mislim na one male, ne na odrasle adolescente u kasnim četrdesetima), ona su savršeno iskrena, ne znaju lagati. Otvorena su novim spoznajama i nemaju urođenog straha od nepoznatog. Kako bi i imali, kad im je sve novo. A gdje smo mi naučili svoje strahove ? U kojem trenutku života su nam oni postali opsesija, zagospodarivši našim mislima? Što nam se dogodilo, kakvo iskustvo nas je navelo da zaboravimo tko smo ? Jer na pitanje odakle dolazimo i kuda idemo, odgovor ionako znamo. Ako mislite da vam lažem, upitajte svoju dušu. Ona zna. Ona je oduvijek znala i zauvijek će znati.

Kaže narodna poslovica da prava ljubav boli. Onda valjda ona pogrešna ne boli. Više ne mogu shvatiti zašto bi ljubav boljela. Valjda se tu misli na ljubav između svoje ljudi, koji osim prijateljstva gaje i nešto više. Voliš nekog i onda te taj netko ostavi. Ili te prevari. Ili te prevari pa te onda ostavi. Ili ti uzme svu imovinu i djecu okrene protiv tebe. Onda padneš u depresiju pa se kljukaš “lijekovima”. Ovu zadnju riječ namjerno sam stavio u navodnike, jer te tabletice koje nazivamo antidepresivima su sve, samo ne lijek. Neki odluče popiti nešto veću dozu tog “lijeka” pa se više ne probude. A sve zbog ljubavi koja boli. Nema ničeg tužnijeg nego kad vidim čovjeka shrvanog od takve boli. Naravno da ti je teško kad te netko u kome si gledao svoju srodnu dušu povrijedi. Ljudi se obično nakon toga odluče za terapiju kolokvijalno zvanu osveta. Neki drugi plaču i nariču. Neki liječe rane u zagrljaju treće osobe, mnogi odluče u sebi ubiti osjećaje pa nakon toga po svijetu hodaju kao zombiji, ne dajući nikome da uđe u njihovu ljušturu. Gotovo nitko ne zahvali na iskustvu ljubavi, vremenu koje je imao s osobom kojoj je dao svoju ljubav, blagoslovi je i poželi joj ljubav i mir. Umjesto da se zapitamo zašto nam se to dogodilo i što iz toga možemo naučiti, mi od jedne važne životne lekcije napravimo traumu za sva vremena.

Prava ljubav ne boli, jer se onda ne bi zvala ljubav. I točka. Prava ljubav oprašta i blagoslivlja. Ako su vam ove riječi teške za razumjeti, sjetite se čovjeka koji se rodio prije otprilike dvije tisuće godina, po zanimanju je bio tesar, liječio je bolesne, govorio u prispodobama, a zvali su ga Isus. A onda su ga pribili na drvo koje je prije toga morao sam nositi. On je to znao. On je bio i ostao prava ljubav. I nije ga boljela ljubav, nego ljudsko shvaćanje te ljubavi, izvrtanje istine u svrhu vlastite koristi. Kako bi bili priznati od drugih, kako bi bili netko i nešto, ne znajući da već imamo sve. Po toj istoj ljubavi o kojoj nam je on govorio, u kojoj je živio.

Na sreću, raste svijest o potrebi širenja ljubavi. Svakog dana svjedoci smo kako sve više ljudi pomaže drugima u nevolji. To su oni o kojima ne govore vijesti u udarnom terminu i nisu na naslovnicama dnevnih novina. To su oni koje nazivamo dobročiniteljima. Pomozimo im da i nadalje obogaćuju svijet onime što jesu. Oni žive svoje poslanje. Pružimo im podršku i budimo jedni od njih. Svijetu trebaju takvi ljudi. Pošaljimo im blagoslov, ljubav i radost. Tako umnažamo darove koje oni donose među nas.

Znate li onaj osjećaj kad nekome pomognete ne tražeći ništa zauzvrat? Osjećaj radosti, blagostanja, prave ljubavi ? Kako li se tek onda osjeća Bog kad to učini za nas!

 

 

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *